Dr. Ivan Krajač u svom napisu u Hrvatskom planinaru br. 7 iz 1925. godine ovako opisuje Gornju Baraćevu špilju:

...Izišavši iz Donje špilje popesmo se putišem do pod gornji rub istog obronka Baraćeva brda pred ulaz u Gornju špilju. Pred njom je očito nasut teren valjda od kopanja u špilji, a usred toga ravnog terena stoji stup sige od po prilici 1.5m visine koji je očito iznesen iz špilje. Špilja počinje s jednom prostorijom, koja se sužuje prema nutrini špilje, a koja je bila na najužem mjestu zazidana jakim zidom od gotovo metar debljine, koji zid jošte i danas na rubovima stoji. Iza toga se špilja suzuje pa se za kratko dolazi do prostora, kojemu se na ljevu ruku nalazi velika provalija. Taj prostor čini se da je samo svod nad tom provalijom. Mi smo rasvijetlili tu prostoriju magnezijevim svijetlom te smo vidjeli velike sige koje vise sa stropa, a veliki otvor provalije gubi se u dubinu. Na tom mjestu čuje se iz provalije trajno zvuk u dva tona kao neko pištanje. Kako se odozgo ne vidi, što je, to bi prema zvuku sudeći mogao biti uzani trak vode, koji pada u dva odsjeka ili siktanje podzemnih para kroz mali otvor. Iz te provalije udara intenzivni a vrlo neugodni zadah kao po sviježoj truleži kakove lešine, kojeg volja u ostaloj špilji nema. Naš pratilac nam je pripovjedao, da se po njegovu opažanju taj zvuk vazda čuje iz tog bezdana, a jači biva u doba, kada će udariti nevrijeme. Inače domaći ljudi pričaju, da je taj zvuk siktanje zmaja, koji se nalazi u ovom bezdanu. Dalje se špilja suzuje i nastavlja, ali je valjalo prijeći preko hrastovih planjki, koje su postavljene pred nekih tridesetak godina, a koje su se pod rukom pokazivale da su strunule, pa kako nismo imali konopa sa sobom, to se nismo usudili prelaziti neosigurani da truli most ne popusti i da se nađemo u neznanim dubinama ponora. Očito se dakle špilja s one strane toga drvenog mosta nastavlja, ali koliko, to ne znamo. U ovoj drugoj špilji nam je naš pratilac pripovjedao, da je bila zazidana do pred kojih 30-tak godina, a kada su je otvorili, da su uza stijene špilje našli kupove ljudskih kosti sa kostima dokoljenice, koje su sezale nad koljeno današnjim ljudima. Među ostalim i jedan kameni žrvanj, kojim su se očito služili oni koji su u špilju pribjegli da prave brašno. Prema priči su ovamo, u Gornju špilju, biježali i skrivali se Hrvati pred Turcima...

S mnogo strahopoštovanja i osupnut, za razliku od Hirtza, Krajač opisuje svoj susret s tamom Gornje špilje. Vidimo da ne ulazi u "Kanal pustolova", niti silazi u ponore, nego dojmljivo upija svaku riječ svojih pratilaca i pozorno ih zapisuje u svoje sjećanje.

Godine 1983., kao i Donju špilju, pohodili su je i istražili nove dijelove u dužini od 58 metara, na samom kraju "Kanala pustolova", Marijan Čepelak i speleolozi SO "Velebita". Prilikom novog i zasad zadnjeg topografskog nacrta, speleolozi DDISKF-a taj su kraj još malo proširili. Nastavak je sličan "Kanalu pustolova", s još jednim provlačenjem dolazi se do kraja, koji se strmo uzdiže i završava zemljanim nanosom i kamenjem između. Vidljivo je i korijenje koje prodire s površine, te se može zaključiti da je blizu i drugi ulaz u špilju, koji je sada zatrpan. Ovaj dio također obiluje sigastim ukrasima. Ucrtan je još jedan kanalčić na vrhu "Baraćeve avenije", koji je iznad "Kanala pustolova". Trenutačna dužina svih do sada istraženih i nacrtanih kanala iznosi 520 metara.

Gornja Baraćeva špilja sredinom 2004. godine otovrena je za posjetitelje. Prilikom uređenja najviše se pazilo da se ne oštećuje sve ono što je priroda milijunima godina stvarala. Primjenjen je jedan potpuno novi EKO pristup koji se do sada nije koristio u ostalim našim turistički uređenim špiljama u Hrvatskoj. Staze su nasute šljunkom na podlogu od tekstolita. Za posjete se koriste EKO baklje (bambusova baklja s halogenom lampom na vrhu i samostalnim akumulatorom na koji je priključena) tako da su posjetitelji u mogućnosti po svojoj želji gledati i uživati u pojednim dijelovima špilje. Ovakav pristup i način posjeta i osvjetljavanja špilja prvi puta je primjenjen u Hrvatskoj, a možda i u svijetu. U sklopu Baraćevog perivoja su i konji za jahanje koje posjetitelji također mogu koristiti po želji.
Nakon uspona do glavnog ulaza špilje prolazi se kroz široki otvor do ulaznih vrata. Ovdje se odmah osjeća promjena temperature, pogotvo u toplim mjesecima jer ćete osjetiti ugodnu temperaturu između 9 i 11 °C. Kad se prođu glavna vrata dolazi se do dvorane Guana gdje ćete vidjeti veliku nakupina guane (izmet šišmiša). U ovoj dvorani izvršena su probna arheološka i paleontološka iskapanja i istraživanja. Pronađeni su vrijedni nalazi od ostataka pretpovijesnih životinja do predmeta iz starije i bliže prošlosti. Nakon toga se dolazi u Dvoranu slonovih nogu gdje se nalaze specifični stalagnati visine do 7 metara. Nakon izlaza iz Dvorane slonovih nogu dolazi se na mostić preko Zmajevog ždrijela. Ovdje su pronađeni paleontološki nalazi živog svijeta špilje u prošlosti. Prelaskom mostića stiže se do Dvorane izgubljenih duša koja nam govori o nastanku cijelog objekta-sustava u geološkoj prošlosti. Na dnu ove dvorane nalazi se "žrtvenik" (gornja lijeva slika), ali ga za sada nije moguće vidjeti jer je dvorana izrazito okomita i duboka pa se dolje spuštaju samo istraživači s opremom. Dalje slijedi Avenija Mirka Maleza u kojoj se nalaze istraživačke sonde koje su krajem pretprošlog stoljeća iskopali dr. Kišpatić i 1952. godine akademik dr. Mirko Malez, a govore nam o bogatom istraživačkom radu u špiljama koji je potrebno nastaviti i danas.
Na završetku Avenije Mirka Maleza nalazi se i završetak turističke staze - cca 200 metara, a dalje se proteže kanal u duljini oko 200 metara. Vrijeme od 30 minuta, koliko traje razgledavanje špilje, posve je dovoljno da posjetitelji laganim hodom dožive ovu špilju u svoj njenoj raskoši špiljskih ukrasa uz zanimljivu priču speleo-vodiča o općoj geološkoj građi, njenom postanku i povijesti.