Ulaz u špilju je stotinjak metara jugoistočno od izvora Baraćevac, desetak metara iznad malih izvora. Danas su vidljivi ostaci staze koja se u serpentini penje prema ulazu. Bila je uređena kada i Gornja špilja i u funkciji turističkih posjeta još prije 111 godina.

Prije stotinjak godina Dragutin Hirtz, veliki zaljubljenik prirode, a pogotovo krša, ovako je u svojoj knjizi Prirodni zemljopis Hrvatske pisao o Donjoj Baraćevoj špilji:
...Koliko je otvor i ulaz u Donju spilju prostran i visok kad se čovjek oprašta sa sunčanim svijetlom i ulazi u tamnu utrobu te spilje, toliko je ta cijela, duga spilja dalje sve uža i niža te se već oko 50 koračaja od ulaza mora čovjek sagibati i zgrbljen hodati; samo na nekim mjestima može se čovjek ispraviti i s nasladom razgledavati vječni rad netrudive prirode. Da je prolaz tako težak, razlogom je nisko svodovlje a još više naplavina zemlje, koja je do 150 cm debela. U toj je zemlji nogostup probijen i uređen put, ali ne na samoj podnici spilje, već je prokopan u naplavini od 50-70 cm dubljine poput kanala. Zato je tu vazda pa i za najveće suše dosta blata, jer voda, koja kaplje sa svodovlja i sa stijena, tešku ilovaču kvasi. To sve ništa ne smeta, jer veličajni prizori u spilji trud obilno naplaćuju. Zapanjen čovjek stoji u nijemoj tmini, rasvijetljenoj plamenčićima malih svijeća, zri čas goleme stupove od sige (stalagmite), koji istom proviruju iz zemlje ili koji već sežu do samog svoda – čas gleda opet vitke sive musore (stalaktite) kojima se spilja odozgo nakitila. Bezbroj sitnih stalaktita raznovrsnih bajnih oblika nedadu oku sa sebe skinuti, jer se svijetlo svijeća o njima odbija u najraznovrsnije boje. Uskim puteljkom kroz niske hodnike dolazi se redom pomalo se uspinjući u više uskih visokih prostorija, dok se brzo na kraj ne prispije, jer se spilja iza toga prizora naglo svršava. Ima još i dalje po visoko u stijeni vidljivih otvora i prolaza, no svi su zemljom čvrsto zabrtvljeni. Oblik i veličajnost visokih stijena i svodova zanosi čovjeka u veličanstvene prostorije hramova i palača a niski prolazi opet prenose ga u tmurna stara grobišta. Čovjek nekako teška srca van izlazi na sunčano svijetlo, koje opet svojim blještavilom oči zasjenjuje te treba malo vremena, dok čovjek opet dođe k sebi u sunčanom svijetlu, da može u Gornju pećinu poći....

U istraživanju 1983. godine ekipa SO "Velebita" u Donjoj špilji otkriva novi kanal u dužini od 42 metra. Otklesavanjem pomoću hilti metaka, speleolozi SO "Velebita" 26. i 27. rujna 1998. godine prodiru u novi dio, na samom kraju glavnog kanala špilje, i istražuju nova 62 metra. Kroz suženje od samo četrdesetak centimetara ulazi se u kanal koji se ponovno širi i povisuje. Kanal je bogat špiljskim nakitom, koji je ostao sačuvan zahvaljujući do tog trenutka neprohodnosti špilje. Dužina kanala je 45 metara i pri kraju se snizuje i dolazi do drugog suženja od četrdesetak centimetara. Novo provlačenje je kratko i ne previše zahtjevno, te se dolazi u dvoranicu koja nastavlja kanalom dužine 16,5 metara i za sada je to kraj špilje.
Vjeruje se da ovdje nije kraj špilje jer postoje realne pretpostavke da se iza velikog saljeva, kao i u prethodna dva provlačenja, špilja nastavlja. Trenutačna dužina svih do sada istraženih i nacrtanih kanala iznosi 556 metara.

Donja Baraćeva špilja za sada nije otvorena za posjetitelje jer ne omogućuje lagodno turisitčko razgledanje kao što je to u Gornjoj. Ipak, u budućnost se planira otovoriti za posjetitelje koji žele osjetiti speleološki avanturistički turizam jer će imati sa sobom svu opremu kao i speleolozi. U nekim detaljima špilja je čak i lijepša od Gornje što se vidi iz gore priložene slike.
Ukoliko želite vidjeti još slika Donje Baraćeve špilje u većoj rezoluciji pogledajte ih u "Foto" dijelu stranice.